Kulturni (festi)vali Novog Sada
Ovih se dana, u Novom Sadu, zaista svašta dešava. Nakon 13. Infanta, festivala alternativnog i novog teatra, Novi je Sad dobio još jedan kulturni festival. Usput da kažem, da je ovogodišnji infant svojom dobrim i raznovrsnim programom a posebno svojom nenametljivom reklamom, održao lekciju svim drugim festivalima. Konačno, Infant je na momenat opvrgnuo našu stvarnost, to da više ne postoje svetilišta kulture, kojima vlada manjina upućenih. Ovih istih dana ne boravim u Novom Sadu, nisam pobegla od crvenog tepiha, ali srećna sam što sam ostala pošteđena čitave halabuke koja se digla sa novim festivalom: Cinema city. Neverovatna je sličnost sa Exitom, po zajedničkom konceptu “urbanicazije grada u tranziciji”.

Van grada, mogu na miru da posmatram šta se to tamo odigrava. Ne mogu se oteti misli da sam spašena gurkanja sa svim onim ljudima, kvazi intelektualcima, pozerima, kojima su primera radi filmovi Tarkovskog i Vendersa, “smarački” i nepremostivo dosadni. Ne toliko loš program festivala koji nam nije bio preko potreban. Jer, čemu jedan filmski festival kod nas, NAS, u kojih se studenti Akademije umetnosti uporno odbojaju na svim šalterima gradskog, pokrajinskog i republičkog odseka za kulturu, jer nema sredstava za mogućnost njihovog rada; u NAS, gde isti ti studenti plaćaju ulaznice na ovakvim festivalima, naravno, ukoliko se odluče da ga posete. Princip je uvek isti: bitno je da se nešto dešava. Prilično mi je dosta takvih izjava i preterane pomirenosti sa bilo čim. Sredstva kojim se “podržava” ovaj i slični festivali jesu upravo budžetska, namenjena kulturnoj produkciji, dragi organizatori i pokretači festivala NE PROMOVISANJU (šta to promovišete? Srbiju kao demokratsku i kulturnu zajednicu? A kojim to filmovima, gde snimljenim, kojim sredstvima?) već PRODUKCIJI….č i t a j t e: stvaranju onih vrednosti u kulturi koje drugi treba da primete i promovišu.
Pisalo se ovih dana mnogo o prvom filmskom festivalu Srbije, u jednom iz hrpe tekstova pročitala sam neke od ciljeva festivala. Evo kako glase:
“Cilj je da kroz promociju nacionalnog filma, FFS učestvuje u stvaranju pozitivne slike o Srbiji i na taj način postane jedan od pokretača razvoja celokupne kreativne industrije u zemlji. Pažnja će posebno biti usredsređena na kreiranje atmosfere urbane regeneracije, koja je preko potrebna našim gradovima u tranziciji, sa posebnim akcentom na promovisanju obnove i razvoja bioskopske kulture u Srbiji.”
Dakle, nama samima treba promocija nacionalnog filma! I molim lepo, kakva je to “kreativna industrija”?! Nije li to oksimoron. Kako nešto što je kreativno može biti industrijsko, i kakva je to industrija koja je kreativna? Mogli su smisliti i neke druge “kreativnije” ciljeve, ovi su davno “isfurani”, a nešto štos e kreativnim smatra sadrži u sebi i dozu inovativnosti.

Boris Kovač je u današnjem Danasu objavio tekst “Exit u Novi svetski poredak ili kako je revolucija još jednom pojela vlastitu decu”, gde između ostalog kaže:
“…i učiniti ovdašnju omladinu beskritičnim konzumentima zapadne produkcije masovne zabave i tako je, na jedan vrlo zavodljiv način, pripremiti za društvenu stvarnost koja (neminovno) dolazi. Poslednja izdanja festivala kao i izvesna dešavanja unutar njegove organizacije jasno su pokazali o čemu je tu reč: o velikom biznisu u kojem (uglavnom mlada) publika troši (uglavnom roditeljske) teško stečene (ne male) pare, a (ne mali) profit ostvaruju zapadni estradni umetnici i što je u ovom slučaju presudno, organizatori, posrednici, serviseri i sasvim je jasno, na ovaj ili onaj način, političari koji celu stvar podržavaju i za nju obezbeđuju znatna budžetska sredstva. Činjenica da se srazmerno ogromna budžetska sredstva namenjena kulturnoj produkciji odvajaju za realizaciju ovog i ovakvog festivala, najbolji je dokaz o pravoj svrsi postojanja tog projekta jer nigde, a naročito ne u demokratskom svetu, iz društvenih sredstava se ne finansiraju komercijalni zabavni sadržaji jer su isti, kako i sama njihova definicija specifikuje – profitabilni.
Nisam sklona nerviranju zbog ovakvih i sličnih stvari no, kada vidim kako je teško opstati u istom tom gradu, preko godine, kako je književnicima, muzičarima, glumcima, slikarima, umetnicima uopšte, teško preživeti, kako se malo šta može uraditi, i kako su honorari strahovito niski, i na njih takve se ponekad čeka mesecima, moram se zamisliti pa čak i ovako odreagovati. Novca očigledno ima, jer odakle je isplaćeno 100.000 evra koje je Bregović “uzeo” za doček 2007. na trgu? Pa Sting? Po principu, “dajte im kolača ako hleba nema”. I tako, dok za umetnike i radnike u kulturi, u Novom Sadu, nema posla pa ni hleba, imamo fino pečene kolače, pa ko voli nek’ izvoli!
јул 5, 2007 у 7:44 am
Sushtinski je problem podici rad institucija na nivo dobre organizacije, boljeg rukovodeceg kadra, da se uradi pametnija raspodela budzeta, kada vec postoje sredstva, a ne rasipanje, treba ulagati u „stvaranje“, slazem se.
јул 6, 2007 у 9:04 am
[...] da razmislim dobro o svojoj profesionalnoj budućnosti… Daca lepo govori neke stvari, ja ih potpisujem, jer od iste sise smo sisali pa se zajedno otrovali mlekom koje ima ukus sirćeta i voda ne može [...]
јул 6, 2007 у 9:56 pm
Shta je trulo u drzavi Danskoj?
јул 10, 2007 у 9:06 am
Jako dobro, Karver. Jako dobro.
Festivalizacija gradova za velike pare treba da zamaže oči pred činjenicom da se izvan priredbi za kulturu ne daje ni pišljiv bob.
јул 11, 2007 у 1:02 pm
To daco, bravo, još oštrije treba!!!!!Mika