KNJIŽEVNI BLOGOS – za i protiv književnog bloga!
U današnjem broju Politikinog Kulturnog dodatka, našao se tekst “Virtuelna kritika”, koji piše Vladislava Gordić-Petković, a govori o književnoj kritici: u štampi i na blogu. Autorka ovog teksta izrazila je strah od sve manjeg posvećivanja prostora, u štampi, književnoj kritici:
“Početkom maja, The New York Times, objavio je članak amblematično naslovljen – Književni prikazi nestaju iz štampe. Pojedinačni primeri (u)skraćivanja prostora književnoj kritici pretvorili su se u trend, te je smanjivanje broja prikaza novih knjiga u listovima poput Los Angeles Times i The San Francisko Chronicle praćeno ukidanjem funkcije urednika književne rubrike. Neki pisci i kritičari izjavili su da je to poslednji ekser zakovan u mrtvački kovčeg literature.”
Dalje, pozitivno govori o ekspanziji književnih prikaza i kritike na blogu, ali iznosi zamerke koje su ozbiljnije no što se to na prvu loptu da sagledati:
“Jedna se ozbiljna zamerka mora izreći na račun bloga: ovaj način komunikacije favorizuje lično mišljenje i polemički ton, a refleksija i analiza su tek u drugom planu. Nedostatak utemeljene argumentacije u blogerskim diskusijama o knjigama ponekad dovodi do neželjenog banalizovanja i rasplinjavanja. Zato je razumljiva sumnjičavost koju prema efemernosti kritičkog “blogosa” pokazuje američki prozaista Ričard Ford kad podseća da institucija štampanog medija podrazumeva mnogo veću odgovornost prema čitaocu nego što je može imati običan bloger.
Književni blogovi poput bookslut.com ili curledup.com – ili oni s lepšim imenima, The Elegant Variation, Sintaksa stvari i Beatrice – pomno se prate, zbog stavova i komentara, zbog otvorenosti i odrešenosti s kojom se izriču kritički sudovi, ali i zbog mogućnosti da se pokrene diskusija o krajnje neaktuelnoj temi ili zanemarenom piscu. Dok književne rubrike štampanih medija ne otvaraju teme za koje nemaju konkretan medijski povod, blog nije obavezan na aktuelnost, kao što ga ne obavezuju uglađenost i sofisticiranost novih prikaza.”
Ovaj tekst može nas odvesti do nekih osnovnih pitanja: zašto blogujemo? Imamo li potrebu da informišemo ili želimo da budemo informisani?
Jedna književna kritika ili prikaz, ukoliko treba izaći u štampi, prolazi određenu proceduru kojom operišu stručna lica, od urednika do lektora, nismo li vodeći blog preuzeli sve funkcije na sebe? Koliko je blog ozbiljna stvar?
мај 26, 2007 у 11:47 am
čini mi se da mnogi blogeri shvataju svoju aktivnost suviše neozbiljno (naravno, ima i izuzetaka, koji zaslužuju pažnju). ti blogovi koji služe samo da bi se po svaku cenu iskazalo svoje mišljenje (u nedostatku drugog zainteresovanog medija za isto), obično nemaju preveliku vrednost. sasvim se slažem sa kritikom Vladislave Gordić -Petković o nedovoljnoj refleksivnosti i banalizaciji.
mislim da bi jedan dobro organizovan blog (čiji autor ima svest o odgovornosti prema onom čime se bavi) trebalo da bude sinteza ličnog mišljenja i informativnosti.
ovaj blog je dobar primer za to
мај 26, 2007 у 12:05 pm
Stvar je najpre odgovornosti, one prema sebi, a onda i prema svemu ostalom. I naravno lični senzibilitet je po meni ključna stvar bloga i blogovanja. Blog je lično vlasnišrvo, naime, smo na prvi pogled, jer onog momenta kada se objavi post on postaje vlasništvo virtuelne zajednice, koja iako haotična (bar za sada) jeste jedan sistem. Zato treba biti oprezan!
#lusija
Hvala za pohvalu bloga, šta da Ti kažem – učila sam od najboljih
мај 26, 2007 у 5:51 pm
Pa ne znam kada sam pročitao dobru kritiku bilo čega. Kada uzmete novine pa čitate neke kritike, ma kakve kritike sve do jedne hvalospjevi. Stekneš utisak utisak da gajimo sve same umjetničke genijalnosti. A ako se i kaže šta u negativno, to je u toliko folija uvijeno da ne znam da li i pisac redova zna šta je htio da kaže.
Evo neka me neko opovrgne sa nekim linkom dobre kritike iz nekih novina. A da je dotični kritičar imao britak stav i naveo i loše strane rada (a da dotični umjetnik nije anonimus). Ponekad mi se čini da se u stvari radi o nekom krugu ljudi koji se međusobno poznaju i niko ne želi da se zamjera, jer ljudi generalno loše podnose kritike.
Za mene je konstanta ovog zanata – Igor Mandić.
мај 26, 2007 у 8:29 pm
Svakako da ima i boljih i lošijih i knjiga i izdavača i književnih časopisa, kulturnih dodataka, prikaza i kritika… pa zašto ne bi tako bilo i sa blogovima.
Pre četiri meseca sam prvi put prigvirio na neki blog, mesec dana kasnije uz pomoć prijatelja napravio i sopstveni, i ne čini mi se da je stanje u ovom mediju mnogo lošije nego u ostalima. Manje je ozbiljnosti i analitičnosti, to je tačno, ali zato duvaju mnogo svežiji vetrovi. Nema jake uredničke ruke, odnosno – svako uređuje svoj blog kako voli i misli da je dobro, što je s jedne strane loše, ali ima i dobre strane, jer se razbija učaurena i, ličnim i poslovnim vezama, skoro zacementirana srpska književna scena.
Kako god, štete od ovoga ne može biti, već samo koristi, a kakve i kolike – videće se.
мај 26, 2007 у 8:34 pm
Ah da, umalo da zaboravim ono zbog čega sam i počeo da pišem prethodni komentar: upućujem ti iskrene čestitke na lepom uspehu.
мај 27, 2007 у 3:08 am
“Kako god, štete od ovoga ne može biti, već samo koristi, a kakve i kolike – videće se.”
мај 27, 2007 у 8:55 am
Zgodan povod za raspravljanje. Vladislava Gordić je donekle u pravu; blogeri se većinom ne trude oko argumentacije, čak ni oko stila. Tekstovi na većini književnih blogova koje posećujem ne bi prošli selekciju u štampanim časopisima.
Sa druge strane, blogovi omogućavaju slobodu, otvorenost i – naglašavam – čitanost veću nego štampani mediji. Književnom kritikom se bavim već nekih 20 godina. Uglavnom časopisnom, mada sam pravio izlete i u novinsku kritiku. Malo je tu svežeg vazduha, mnogo konvencije, ustaljenog hoda, izbegavanja suda, duvanja u zajedničku tikvu, nezameranja… (Dopiši po nahođenju grehe kritičara.) Skoro svi koji učestvuju u tom poslu govore kako treba da se provetri scena. Pa dobro, weblog je sasvim zgodna forma. A urednici možemo biti i sami sebi, ako smo, što kaže naša autorka, ozbiljni. Valjda jesmo.
мај 27, 2007 у 4:18 pm
Ja sam kriticki nastrojena prema kritici:)) Cini mi se da kod nas kritika (bilo koje vrste) uopste nije pisana za siroku citalacku publiku vec mahom da se podidje autoru, da se raskrinka autor, ili da se impresionira strucnjacki klan ( koji ponekad i nije narocito strucan). Zato mi se ponekad vise svidjaju amaterske recenzije na blogovima , one koje nisu pretenciozne, one koje ne teze da iskazu autorovu genijalnost ubacivanjem grandioznih fraza i konstrukcija, komplikovanjem do beskraja, zamucivanjem znacenja do te mere da citalac zapravo moze samo da nagadja o znacenju ali ne i da bude siguran u njega. Slazem se da na licnim blogovima ne postoji jednak nivo odgovornosti, ali tu je na citaocu da odabere sadrzaj koji odgovara njegovim standardima. Odnosno, citalac koji ima neke kriterijume i razlikuje kvalitet od djubreta, sasvim sigurno nece poceti redovno da posecuje blogove na kojima se potpuno neznalacki baljezga o knjizevnosti, muzici ili vec cemu. A citalac koji ih nema, jednako ce verovati baljezganju na blogovima kao i baljezganju u novinama, kog takodje ima u velikoj meri. Cinjenica je da je kompletna knjizevna industrija srozana na nivo na kom presudjuje mogucnost zarade, a ne kvalitet, i to ne samo kod nas, nego svugde u svetu, na zalost. Knjizevnost polako postaje biznis a prestaje da bude umetnost. Povremeno citam New York Review of Books i Washington Post Book World, mada jos uvek ne znam za bolju preporuku od nasumicnog listanja knjige i iscitavanja recenice ovde i tamo.
Uzgred, cestitam na pobedi, da li ima negde da se procita vise o samom takmicenju?
мај 27, 2007 у 6:39 pm
Drakče nam je skromna, ali evo izvora informacije -http://www.nakovo.co.yu/krneta/
мај 27, 2007 у 7:03 pm
Slažem se sa svima vama. Pokušavamo da sagradimo pojam, nešto…na prostoru koji materijalno ne postoji, virtuelan je. To je prilično kompleksno. Iznad nas su redovi i kolone algoritama koje ne vidimo, ali na koje utičemo. Mislim da je blog kao i štampa svojevrsni medij, malo promenjen ali funkcijski jedan isti.
Što se tiče Orfeusovog SLAM takmičenja…pisaću uskoro…
мај 27, 2007 у 10:39 pm
Jeste. Mislim da sa tim kuburi veliki broj ljudi, ne shvataju da onog momenta kad kliknes “publish” to je zaista objavljeno, podlozno kako upotrebi tako i zloupotrebi, u domenu javne informacije, sa svim pogodnostima i nepogodnostima koje to donosi. A ti, bloger, fakat postajes javna licnost, u skromnom domenu, ali javna, opet sa svim dobrim i losim stvarima koje uz to idu. Zato bi odgovornost trebala da bude univerzalno pravilo, pisalo se o knjizevnosti ili o ma cemu drugom.
мај 28, 2007 у 12:26 am
“Slobodni možemo biti samo onoliko koliko smo odgovorni”
мај 28, 2007 у 3:04 pm
Drago mi je da i na ovom blogu postoji diskusija na istu temu kao i na mom blogu… Veoma vazna tema, po mom misljenju.