Književni konkurs “Ulaznica 2008″

May 7, 2008 by karver07

ZRENJANIN - Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“
23000 Zrenjanin, Trg Slobode 2
tel.: +38123 566 210 faks: +38123 530 744
žiro račun: 840-74664-12
PIB 101163779 — e-mail: biblioteka@zrbiblio.org

Književni konkurs Ulaznica 2008 za NEOBJAVLJENE priče, pesme i eseje

Pravo učešća na književnom konkursu Ulaznica 2008. imaju svi autori sa područja Balkana koji pišu na bhs jezicima.
Radovi se primaju do 15. septembra 2008. godine na adresu Gradska narodna biblioteka „Žarko Zrenjanin“, Trg slobode 2, 23000 Zrenjanin, Srbija sa naznakom: “za Konkurs Ulaznica 2008″.
Otkucani ili odštampani radovi potpisuju se šifrom, a rešenje šifre sa podacima, brojem telefona, adresom i e-mail adresom autora šalje se u posebnoj koverti koji se prilaže uz radove. Očekuje se da stigne najviše do 5 pesama, 3 priče i 3 eseja. Rukopise slati u dva primerka. Rukopisi se ne vraćaju.
Odluku o nagradama koje se sastoje od novčanog iznosa, diplome i objavljivanja u posebnom broju časopisa Ulaznica doneće žiri koji će imenovati redakcija časopisa. Proglašenje dobitnika i uručenje nagrada obaviće se na završnoj svečanosti u Gradskoj narodnoj biblioteci „Žarko Zrenjanin“, u Zrenjaninu u petak, 12. decembra 2008. godine. Tom prilikom biće promovisan broj Ulaznice u kojem će biti objavljeni nagrađeni radovi.
Za bliže obaveštenja obratite se na telefon +38123566210 ili na e-mail adresu: ulaznica@zrbiblio.org.
Redakcija časopisa ULAZNICA

Slobodna kao ptica

May 6, 2008 by karver07

Sutra je novi dan

May 3, 2008 by karver07

- Treba mi viši plafon. Hoćeš da ga srušimo?
- Hajde…

Ovo je sad jedino mesto gde mogu da budem sa tobom. U krevetu sam. I ti si u krevetu. Svako u svom. Na razdaljini od sedamdesetak kilometara. Ipak, kilometri. Danas je bio užasan dan. Osim šume, sve ostalo je bilo razmišljanje. Osloboditi se znači kontrolisati emocije. Dok sam sedela, naslonjena na stablo, osećala sam kako mi se telo opušta i kako talas mira obuzima moju glavu, i fleševe koji se u njoj smenjuju, lete kao i slike u gradu, ulicama. U šimi je tako statično, zaustavljen kadar, čuje se šuštanje i cvrkut ptica, a sunce pregovara sa krošnjama i uspeva da dogovori nekoliko dobrih snimaka napravljenih Vojkanovim telefonom. Jedan ti šaljem mms-om. Čak i tu, u nepokretom kadru omogućeno mi je da te osećam.

Razmšljala sam sinoć mnogo o sećanjima. Čega se, kada i koliko sećamo. Došla sam do zaključka da se sećam onih proživljenih trenutaka za koje sam u njihovoj sadašnjosti razvila određenu emociju. Da nisam, ne bih ih zapamtila. Bez emocija nema sećanja. Najgora je stvar ne sećati se, to je kao da smo uzalud doživljavali. Pa sam, nastavljajući da razmišljam, pokušala da selektujem svoja sećanja. Prostim bilansom, izražemo je mnogo loših, na prvu loptu, i svi su iz detinjstva. Trebalo mi je truda i volje da se setim lepih, nisam mogla da dokučim zašto se prvo javljaju loša sećanja. Ali, detinjstva više nema. I neće se vratiti. Možda bi ga trebalo proživeti jednom za sva vremena, onako kako živ čovek mora to učiniti, mislim, ako i dalje želi da bude živ. Vidiš, ja sam sad na severu Bačke, u mestu koje je nekad imalo najjaču industriju u regionu. Danas, to je mesto gde radnike izrabljuju za sitan novac. Nekada su ti isti radnici živeli po mnogo većim standardima. Loše je to što se ovde dešava. Privatnici, btw naše partriote, pokuvali su proizvodne pogone, otpustili radnike, proizvodnja cveta, izvoz takođe a love nigde. I još, privatnik nije nimalo blesav, niti glup, pa je izučavao naš ustav i zakone u njemu, te je pronašao rupu u koju sad upada omladina ovog mesta. Naime, da ti ukratko objasnim kako to funkcioniše, ti ćeš biti pravnik i znam da ćeš se jednog dana boriti protiv takvih stvari. Preko registrovane omladinske zadruge on zapošljava mladu radnu snagu nudeći im ugovor na tri meseca, jer po našem ustavu posle tri meseca rada radnik mora biti prijavljen i osiguran. Kada prođe tih tri meseca, on ostavi te radnike na čekanje, pa zaposli nove, na nova tri meseca, i tako vrti u krug, do u besvest. Da ti ne govorim o kolikoj mesečnoj plati je reč. Fabrika koja izvozi i pokriva čitav Balkan, daje svojim radnicima platu od 15.000, i naravno, bez prijave i osiguranja. Ali, nije to ono najgore, nažalost, postoje mnogo veći problemi. Tog privatnika, koji ponosno izjavljuje u jednom intervjuu, ni manje ni više nego u „Politici“ da je osamsto i neki na listi najbogatijih ljudi u svetu, e njega boli đon da ulaže u sport i kulturu, što bi bilo najlogičnije. Pa tako, sport koji je u ovom mestu bio veoma jak, naime reč je o rukometu, sada ne postoji, a sportstka hala, gde je stotinu klinaca svakodnevno imalo treninge, ne radi jer je struja isečena, pošto mesecima unazad nije plaćana. I šta onda rade ta deca? A dece je sve manje, sve manje se prvih odeljenja upisuje. Ovo mesto umire. U njemu sam ja rođena. Nisam sentimentalna. Tako je svuda. Jako sam razočarana kada sve to sagledavam, jer ne mogu ništa da uradim. Jedino, da istražim sve, pokupim izjave, svedoke, dokumentaciju… napišem, obrazložim… i šta onda? Da odnesem u sud gde sede čelnici i predstavnici stranaka koje finansira taj koji je osamsto i neki na listi najbogatijih ljudi na planeti, da završim u plastičnoj kesi. Jedino to. Uradila bih to kada bih verovala da bi to nešto promenilo. Ali, ovde niko ništa ne preduzima, zgrčeno grabe svojih 15.000, ćute, i, mole da ih pozovu u sledećem krugu… Koliko je ljudi takvog kroja, da umiru od posla, da se troše, za nekog šefa koji ih jebe u zdrav mozak. Globalizacija jeste super stvar, i svi smo svesni njenih dobrih strana, ali ono što je njen fatalni nedostatak jeste manjak humanosti. U onoj crvenoj knjizi na natkasni u hodniku, Piter Bruk pominje jedan događaj iz koga je shvatio, doduše kasno, da su ljudi najbitniji. Naime, radio je na nekoj predstavi dugo, i u poslednjem trenutku, gotovo pred premijeru, odlučio da izbaci jednu scenu. Izbacivanje te scene ukidalo je jedan lik. Kada je na premijeri predstave stiglo cveće za glumicu čija je uloga ukinuta ukidanjem scene, shvatio je da su u jednom timu, trupi, poslu, u svemu, najbitniji ljudi. Ne prvo predstava, već najpre ljudi. Ne zaboravljam to.

Znaš, nikada nisam razvila dovoljno ljubavi prema sebi, možda je to glavni razlog za neprekidno traženje potvrde od drugih. Zato mi je očajnički potrebno da me vole zbog toga što radim. Da bih uopšte mogla da ostvarim bilo šta. A pod tim voleti podrazumevam podršku i razumevanje… Razumevanje i mog nerazumevanja. U tome je valjda ključ. Osećam se utučeno zbog današnjeg dana, koji se konačno završava. Ne znam ni šta bih imala da kažem o tebi i meni, osim da te puštam. Radujem se što je sutra novi dan. Radujem se i zbog toga što će Ksenija doći i što ćeš ćeš provesti Prvi maj u prirodi sa ljudima koje voliš. I ja ću to isto učiniti. Ponekad, kada loše spavam, i sanjam gluposti, i napravim glupost. To je zato što nikad neću naučiti da iskuliram. Trebam jednom zasvagda primiti k znanju da ne mora i ne može sve odmah. Ali tako funkcionišem, zato što mislim da sve mogu odmah i sad… a ne mogu, pa dobijam lažni utisak da imam višak energije a ustvari se iscrpljujem do maksimuma i onda je sasvim jasno kako tako nešto nisko poput ljubomore može da me savlada. Bila sam umorna i ispomerana posle žurke, okolnosti su bile takve, a i taj Uskrs, ne znam kakve on veze ima sa svim, osim te da nije bilo gužve u gradu. Naravno, ne tražim opravdanje i izgovor. Žao mi je što misliš da sam jedan od onih likova koji će učiniti nešto pa posle tražiti nešto za uzvrat… Ja znam da nisam, i to mi je dovoljno. Da budem iskrena, moja očekivanju u vezi sa tobom, sasvim su prirodna, nemaju veze sa tim šta ja činim, nisu uslovljena ničim, ona bi postojala i u svim drugim okolnostima. To je ono što se ne da programirati. Gubim snagu, naročito ovde, gde je moj odnos sa roditeljima kamufliran normalnim porodičnim odnosom, a nije takav, gde čitav dan nisam videla svog brata a sa sestrom nisam progovorila nijednu reč. I ne zbog njih. Već zato što sam bila toliko nervozna i stotinama hiljada kilometara udaljenih od njih da sam bila neupotrebiva. A i oni se nisu trudili da to primete ili da učine bilo šta što bi moju pažnju preusmerilo na njih. Ovde sam u kavezu. U sopstvenoj zamci. Ako se i ti tako osećaš tu gde jesi onda idi tamo gde misliš da se nećeš tako osećati. Ono što ja mogu da ti kažem jeste da lance od kaveza nosimo sa sobom, gde god da smo. To su isti oni lanci čiji ključ tražimo oduvek. A jednom je neko stavio te proklete lance na kavez. Meni su potrebni neki lanci, potrebne su mi granice i pravila, ako ih ne definišem život će mi ostati serija iznenađanje, bez reda i poretka, jer to sloboda koju želiš za sebe? Slobodni možemo biti samo onoliko koliko smo odgovorni, a to znači da trebamo preuzeti odgovornost za sebe. Svoje postupke. Ja ću to uraditi. Znaš, hoću da prva stvar koju uradim u Beogradu bude upis u neku školu plesa. Hoću da radim nešto što će me ispuniti, van drugih ljudi. Sa pisanjem nije tako. Pisac mora biti odgovoran prema čitaocu, i prema istorijskom trenutku u kojem piše. Za to je potrebno stvoriti dovoljnu distancu od sebe, izdići se potpuno. Nisam sigurna da ja to mogu bez ljubavi prema sebi. Zašto nam je potrebna tiranska ljubav? I tebi je ona potrebna, nju tražiš. Nju dobijaš. Da li zato što smo toksičnu ljubav dobijali od roditelja?

Na ivici raja

April 19, 2008 by karver07

Žanr: drama
Trajanje: 122 min.
Engleski naziv: The Edge of Heaven
Zemlja: Nemačka, Turska, 2007

Glavne uloge:
Nurgul Jesilčaj (Nurgul Yesilcay), Baki Davrak (Baki Davrak), Patricija Ciolkovska (Patrycia Ziolkowska), Nursel Koze (Nursel Kose), Tundžel Kurtiz (Tuncel Kurtiz)

Scenario:
Fatih Akin (Fatih Akin)

Režija:
Fatih Akin (Fatih Akin)

SINOPSIS

Nedžad se ne slaže s odlukom svog oca, udovca Alija, da živi s prostitutkom Jeter. Međutim, saznaje da ona šalje novac u Tursku za studije svoje ćerke i počinje da mu se dopada. Jeterina iznenadna smrt udaljava oca i sina i Nedžad odlazi u Istanbul da pronađe Jeterinu ćerku Ajten. Budući da je politička aktivistkinja, Ajten beži turskoj policiji i odlazi u Nemačku. Tamo se sprijateljuje s mladom Lote, koja poziva buntovnu Ajten da boravi u njenoj kući. Taj gest ne nailazi na odobravanje njene konzervativne majke Suzane. Međutim, Ajten hapse i odbijaju da joj izdaju vizu za azil, pa je deportuju u Tursku i zatvaraju. Lote odlazi u Tursku. Pokušavajući da oslobodi Ajten, upada u naizgled beznadežnu situaciju.

O FILMU

Film “Na ivici raja” Fatiha Akina premijerno je prikazan na FEST-u. Njegov film “Glavom kroz zid” nagrađen je Zlatnim medvedom u Berlinu. Priča tog filma imala je za osnovu autentično životno iskustvo. Mladi nemački reditelj turskog porekla došao je na ideju da napravi ovaj film kada ga je, pre desetak godina, drugarica Turkinja zamolila da se oženi njome kako bi je oslobodio porodičnih stega.

Iako su se mnogi brinuli da li će ostati razočarani novim ostvarenjem, njegov najnoviji film - “Na ivici raja”, doneo mu je nagradu za scenario u Kanu i nagrade Evropske filmske akademije. Film “Na ivici raja” govori o tri porodice iz Nemačke i Turske (koje su svaka na svoj način nesrećne), o međugeneracijskim sukobima, lezbijskoj ljubavi mlade Nemice i Turkinje, o smrti, ali i o političkom stanju u Turskoj i u Evropskoj uniji.

Fatih Akin je rekao da razmišlja o trilogiji koja bi bila posvećena razumevanju ljudskog bića i dodao da se u filmu “Glavom kroz zid” bavio ljubavlju i pozitivnim vrednostima koje ona podrazumeva, u filmu “Na ivici raja” smrću, a treći deo bi kao centralnu temu imao zlo.

“Na ivici raja” je kompleksna i dirljiva priča o ljudskim sudbinama, propuštenim prilikama i slučajnostima koje nam nekada mogu promeniti život. Film prati mladog turskog emigranta Nedžada, univerzitetskog profesora, koji se ne slaže s odlukom svog ostarelog oca, udovca Alija, da živi s prostitutkom koju je upoznao u bordelu. Međutim, kada Ali doživi srčani udar, Jeter i Nedžad danonoćno bdiju nad njim, i u tim razgovorima Nedžad saznaje da Jeter sav zarađeni novac šalje za izdržavanje ćerke Ajten, studentkinje u Istanbulu.

Kada u jednoj pijanoj svađi Ali iz nehata ubije Jeter, Nedžad odlučuje da krene u Istanbul i pronađe Ajten. On ne zna je da je ona već u Nemačkoj, gde je pobegla od turske policije, koja ju je gonila zbog njenih političkih aktivnosti. Tamo je upoznala mladu Lote, koja joj, zanesena njenim životom i političkim idealima, nudi smeštaj u svom stanu, na veliko nezadovoljstvo svoje konzervativne majke. Kada joj odbijaju zahtev za azil, Ajten biva deportovana u Istanbul, gde završava u zatvoru, a Lote odlazi za njom, odlučna u nameri da je oslobodi. Igrom slučaja, u Istanbulu Lote upoznaje Nedžada i useljava se kod njega.

“Na ivici raja” obrađuje nekoliko tema: odnose između dece i roditelja, život turskih emigranata u evropskim zemljama i njihovo snalaženje u novoj kulturi, ljudsku sposobnost praštanja i pomirenja. Kao jedan od najznačajnijih mladih reditelja današnjice, Fatih Akin se ni u ovom, kao ni u svojim prethodnim ostvarenjima, ne plaši emocija - ma kako one jake bile. “Svi moji junaci su u potrazi sa srećom, za onim trenutkom kada više neće govoriti ‘tada sam bio srećan’, već ’sada sam srećan’. U svojim filmovima trudim se da doprinesem boljem razumevanju ljudskog bića, njegovih ideala i puta koji je spreman da pređe ne bi li te ideale ostvario”, kaže reditelj.

tekst piše: Jelena Tripković

Dužinom kratke priče II

April 16, 2008 by karver07

The Chelsea Whistle by Michelle Tea, Seal Press, 2008.

The Shelsea Whistle je zadivljujuće sećanje o odrastanju oslobođeno bilo kakve patetike, u malom predgrađu Bostona.  Ogoljenim i sirovim karakterima, Tea preispituje svoje detinjstvo unoseći dozu pronicljivosti, ali i humora. Rekla bih da sve deluje prilično ljupko. Gotovo klizi.

Tea ne poznaje tradicionalne načine pripovedenja, ni The Chelsea Whistle u tom smislu nije izuzetak. Paralelnim narativnim celinama koje nije teško pratiti, fabula se kreće kroz mnoge pasaže započete meditacijama o tome kako da uspešno “plešemo” sa smrću, zašto su ljudi rasisti, o časnoj sestri lezbejski u katoličkoj školi koju je pohađala…

Kao što Tea otkriva i prati navigacije glavnih ulilca Bostona, tako isto počinje otkrivati sopstvenu estetiku i stil. Često je zbunjena, i njeni pokušaji da se prilagodi domu, sa stalnim izletima, ili da se otisne u svet, nestašni su i veseli. Njen život, kao i život većine tinejdžera, ispunjen je kontradiktornostima. Ali, jedna od najvećih jeste njena seksualnost. Istraživanje sopstvenog tela i seksualnosti.

U većem delu knjige Tea pripoveda o spavanju sa momcima i devojkama sve do konačnog identifikovanja sebe kao lezbejke: “Samo mislim da volim devojke, rekla sam, i to je bilo sve”. Posle raskida sa svojim dečkom, zaljubila se u Stef: “Stef je sve promenila, okrenula naopačke.”

U međuvremenu, Tea i njena sestra sumnjaju da ih njihov očuh posmatra i gleda dok su u svojim sobama i kupatilu. Imaju mali dokaz za to, ali kada Teina starija sestra Medlin sakupi dovoljno hrabrosti da mu se suprotstavi, stvari u njihovoj porodici se bitno menjaju.

Mada je, način pisanja sličan Teinim ostalim romanima The Chelsea Whistle je mnogo kompleksniji, u svakom pogledu, mnogo ispunjeniji, možda dovršeniji. Njegovo reizdanje očekuje se ovog meseca! Ako ga niste čitali, obavezno to učinite!

Stuck in the ’80s

April 15, 2008 by karver07

Jutros sam prilično dobro zaglavljena u udobnu stolicu, dok lektorišem treći tekst. To je zaista iznenađujuće, prilično, opet kažem, jer gotovo da oka nisam sklopila. Čitala sam “Čarobni breg” do nekih 7h, klopala pileću supu koju je moja cimerka sjajno skuvala, i izgleda da je upravo ona (supa, ne cimerka) zaslužna što sam danas tako raspoložena za rad. Na poslu sam bila nešto malo pre 8h. Pogledala sam dnevne vesti i pročačkala po netu, tu i tamo. Tako (ne pitajte kako) naleteh na blog Stuck in the ’80s i zaustavih se! Klik, klik, i klik… opsss… glavio, glavio, zaglaviooooo…

Arhiva svih onih stvari čije potomke danas uzgajamo u svojim glavicama…

Obavezno pogledajte!

Šta bih gledala… da mogu…

April 12, 2008 by karver07

Dok sam na pauzi…

April 9, 2008 by karver07

Bez autocenzure

April 7, 2008 by karver07

Najviše sebe. Patolaški lažov…kako bi se to napisalo u ženskom rodu…lažljivica…čak zvuči i jebozovno, kako bi Maja Solar rekla. Ne znam koliko ona pojma ima o književnosti i poeziji. Mislim da joj lepo stoji, to je sve. Ja sam čitav svoj život osećala da jesam pripovedač*ica, možda to neću ostvariti, ali to na kraju, nije toliko važno, važno je dragi moji prijatelji način na koji sam percipirala stvarnost (ono što je za mene bivala stvarnost)…to je jedno iskustvo, osećaj života. Možda je ovde kraj agonija. Za vas. Za mene verovatno nikada neće biti. Verovatno ste svi od mene u jednom trenutku, a neko i u više trenutaka, čuli rečenicu koja se kao refren ponavlja kada je moj slučaj u pitanju, ona glasi, još jednom: “Život se ne može svesti na knjige, ali ni knjige na život.” Bilo je mnogo toga pogrešnog u mojim postupcima, ali ono što ne mogu sebi zameriti ujedno i oprostiti jeste što sam vas sve zavolela, to je ono na šta sam se upecala, kako kaže Sylvia. Ja jesam loš čovek….ali to jesam, uverili smo se u to svi, jer ako neko laže on jeste loš čovek, zato što onaj ko laže taj i krade a ko krade spreman je da ubije, nisu li nas tako učili. No, strukturalisti su razlagali, razbijali, tražili…KVAR. Zašto niko od vas nije razlio moju laž, pa da vidi šta se krije iza nje….može li se kriti NIŠTA. Ništa se krije ispod maske, ja maske nisam nosila, jer ispod maske se ćuti tj. ćiti ono “ja” dok za to vreme igra “maska”. Crnjanski je napisao “Masku”, pre Čarnojevića i pre Romana o Londonu (da li sam zaboravila da pomenem Seobe?)

Prosuta po moru

Ostavljena udarima

Kao drolja na klupi

Iscepanih čarapa

Prosuta po moru

Silovana bez jauka

Providnih očiju

I krvavih butina

Na ivici pločnika

Pokrivena vlagom

Dok se blato sliva niz obraz

(Maja Labus, “Prosuta po moru”)

Soundtrack za moj život

April 6, 2008 by karver07