Fukoovska Lepota poroka

Објављено у hommage(s), konfabuliranje, rien n'est nommable на фебруар 8, 2010 од karver07

Oksimoronski znoj koji vonja iz naslova kultnog srpskog (crnogorskog?) filma „Lepota poroka“, već ukazuje na matricu konzervativnog mišljenja. Taj naslov, ma koliko da smo ga (za)voleli, označava čin oslobađanja ženske seksualnosti (u liku koji tumači Mira Furlan) kao porok. Tako je film, već na samom početku, tj. kod naslova, negirao samog sebe. Ali…

Foucault u svom eseju „Mi, novi viktorijanci“ ukazuje na to da želja za znanjem o seksu nije prestala suočena sa tabuom koji se ne sme prekršiti, već je istrajavala u stvaranju nauke o seksualnosti.

U prvom tomu „Istorije seksualnosti“, on analizira promene u fokusu istraživanja seksualnosti i načina na koji je perverzija dobila na značaju u 18. i 19. veku. U 17. veku glavna preokupacija bio je život bračnog para: „seks između muža i žene bio je omeđen pravilima i preporukama – kada je bilo moguće imati ili nemati seks“. Ipak, drugi oblici seksualne prakse „ostali su dobrim delom zamagljeni – treba se samo setiti nejasnog statusa sodomije, ili ravnodušnosti po pitanju seksualnosti dece“. U 18. i 19. veku seksualnost bračnog para bila je manje predmetom očitog ispitivanja. Umesto toga, fokus je pomeren ka: „seksualnosti dece, mentalno obolelih i kriminalaca – porivima onih koji nisu voleli suprotni pol; fantazijama, opsesijama, sitnim manijama ili nastupima gneva. Došlo je vreme da svi ovi likovi, jedva primećeni u prošlosti, istupe i progovore, da s naporom ispovede šta su.

Kako društvene institucije i socijalni kontekst nastoje suzbiti širenje pervezije i ujedno konstituišu jedan, gotovo nepremostiv tabu, kada je reč o seksu, donekle ilustrije film “Lepota poroka”. Ono što posebno iznenađuje je činjenica da ovaj film poseduje jedinstvenu hrabrost u razbijanju tabua koji jednakim intenzitetom postoje i danas.

“Lepota poroka” (1986) je film pokojnog Živka Nikolića u kojem Mira Furlan glumi seljanku na privremenom radu u ulcinjskom nudističkom kampu. To svi znamo. Za tradicionalistu film poseduje prilično liberalan stav: iako joj se suprug ubije nakon što shvati da mu je žena iskusila čari seksa u troje (heteroseksualnog i homoseksualnog) i da više ne želi voditi ljubav pokrivena lica i gotovo potpuno odevena, junakinja “Lepote poroka” prošla je putem oslobađanja čula i za nju više ništa neće biti isto. Za nju seks više ne može biti tabu, nepoznanica, terra incognita.

U zaostalim selima crnogorskog krša običaj je da muž nevernu ženu maljem ubije preko pogače. U takvoj sredini živi mladi bračni par, zavetovan na doživotnu vernost. Žive siromašno i rado prihvate poziv čoveka koji je otišao za lakom zaradom u primorje, da slede njegov primer. On se zaposli u solani, a ona kao spremačica u nudističkom kampu. Tradicionalno vaspitana, užasava se nad golotinjom jednog mladog američkog para, naročito kad posprema apartman ovo dvoje mladih stranaca koje zabavlja njena zbunjenost. U ovom slučaju, dva stranca deluju na nju oslobađajuće, jer je oni snagom svoje ispravnosti teraju da pogleda u sebe i tamo potraži drugačije odgovore i pristupe koji su različiti od vladajućeg mišljenja i uverenja. Različiti od svega što se u njenoj svesti godinama konstruisalo snažnim uticajem konzervatizma crnogorskog mentaliteta. To je primer kako se brzo dešava oslobađanje, ali je za njega, kao neophodan i nužan preduslov potreban primer. Uz njihov podsticaj, ona počinje da otkriva svoju seksualnost. Naime, žena koja nije videla dalje od svoje avlije počinje da se kreće, spušta se u grad, njeni horizonti očekivanja probijeni su, i kroz njeno ponašanje publika shvata kako je ljubavi zmeđu nje i njenog muža, kako bi Fuko to rekao, samo rezultat društvenog razvoja i vrlo je povezana sa društvenom moći. Međutim, u sukobu novih postavki i tradicionalnih, moralnih postulata, primorana je na rascep, koji se na nju reflektuje kroz ludilo, iz kojeg ona kao jedini izlaz vidi pokajanje i povratak na utabane staze krivice. Naime, ona dospeva u okolnosti pod kojima je osuđena na moralno posrnuće, jer se po rigidnim i muškim crnogorskim običajima žena tretira po jasno definisanom sistemu i njegovim mehanizmima. To je jedna mizogina tvorevina, vrlo heterogena i hermetična. Žena prekoračuje granice tog sistema, i biva zbog toga moralno ošinuta.

Ono što je takođe povezano za razbijanjem tabua jeste uticaj koji je ovaj film ostavio na širu javnost. Zanimljivo je naime, to kako je filmska umetnost od Bunjuela sistematski i sukcesivno radila na oslobađanju seksa iz okova represije. Film “Lepota poroka” sadrži eksplicitne scene seksa. Mira Furlan je zbog njih i danas ponegde još izložena verbalnom linču. To je samo znak da je naše društvo na visokom stepenu tabuiziranosti svega što se dotiče seksa.

Dugo su Crnogorci “mrzeli” crnogorskog Bunjuela, Živka Nikolića iz razloga što je raskrinkao tabu o homoseksualnosti u Crnoj Gori kroz scenu u kojoj sićušni i ćelavi Boro Stjepanović mazi srednjim prstom maljavost i nabusite ruke Mime Karadžića. Čuvena rečenica: “Neće ti faliti ni meda, ni mlijeka”, odjekivala je dugo gorama i dubinama Crne Gore.

Razvoj modernog odnosa prema seksualnosti može se poistovetiti sa jačanjem moralne i estetske slobode pojedinca, kao izrazom sve razvijenijeg principa individuacije..

Comeback

Објављено у Blogroll на јануар 7, 2010 од karver07

Evo ima nekakvog višestrukog vremena (jer vreme nije sukcesivno već selektivno iliti paralelno bla bla truć) kako ne pišem ovde. Razloge je, kao i uvek, izlišno pominjati, sa njima se ne može pošteno ni dupe obrisati. Povratak ovde nije simboličan, zato današnji dan, pravoslavni Božić, nema baš nikakve veze sa vaskrsavanjem mi prstiju na karver – jedna stranica (svako)dnevno. Ali da ne budem na kraj bloga, ipak ću vam čestitati, pejstovaću za tu priliku jedan prigodan status sa facebook stranice moje koleginice Jasne, koja kaže, a ja prenosim: Nikolas Kejdz se rodi!! Vaistinu se rodi!!!

Pošto smo ovaj formalIN deo završili, red bi bio posvetiti se nekim drugim okolnostima, na primer ovoj fucking kiši, smaračici ili savremenim vidovima pirotehnike, najmoćnijem teroru za isterivanje mačaka iz gaća. Ali to je dosadno i nije nimalo lično. Lično je da se Lusija udala, lično skoro koliko i to da sam previše bolećiva na Rejmonda Karvera, pa sam se i jutros dohvatila nedavno u nas objavljene knjige Zimska nesanica.

Tako smo moja mačka i ja doručkujući jutros kod Tifanija, čitale, na kiši, Zimsku nesanicu. Za nju, moju mačku, Karver i njegova Zimska nesanica samo su zbrka slova, reči i simbola. Pričam mom macoliniju (tako joj tepam) kako sam prvi put, daleke 1999. godine, prvi put chatovala na netu, i to putem IRC-a. Objašnjavam joj kako ta hrpa slova, reči i simbola postoji sa razlogom, nešto debljim od toalet papira. U fizičkom odsustvu drugog korisnici IRC-a skloni su da isprobavaju različite identitete, počinjem sa analizom. Stanovnici tih virtuelnih naselja ili trvđava razvili su pravila, rituale i stilove u komunikaciji koji im pridaju svojstva prave kulture. Kiberprostor je svet koji je više podeljen po interesovanjima nego geografski. Forum, na primer, postoji kao zajednica zasnovana na usmenom predanju. Neki šapuću, neki vrebaju momenat kad će da se uključe… Za one koji se kuckaju postoje političke teme, ogovaranje ostalih gostiju na kanalu, priče o seksualnim podvizima, traženje saveta i sve što se zamisliti može. Mačka podiže svoj mačji kapak na pomen seksualnih podviga, well, februar stiže…

Pro-stranost

Објављено у pisanije на јун 22, 2009 од karver07

mali_stan6

Ovo je mali prostor.

Tu sam tri meseca,

to je svega nekoliko kilobajta pokućstva.

Kilovate naplaćuju, odmah.

Zato fali jedan kvadrat za veš mašinu.

Kada se vratim sa posla,

u ovaj skučeni prostor

ugnjezdi se nekoliko gigabajta mene.

TITO I MI

Објављено у hypnos, konfabuliranje, rien n'est nommable на април 27, 2009 од karver07

Po šumama i gorama
Naše zemlje ponosne,
Idu čete partizana
Slavu zemlje pronose.
Neka znade dušman kleti
Da će kod nas slomit vrat,
Prije ćemo mi umrijeti,
Nego svoje zemlje dat.

Ja sam oduševljena. Grupa Horkestar u muzeju 25. maj (u kome se ovog meseca održava izložba TITO) izvela je sve pesmice koje su poletno pratile Druga Tita. Tridesetak članova Horkestra bilo je obučeno u radna odela (plavi mantili, bluze i kecelje) i one ženske smešne platnene sandale… ne znam kako su ih zvali (ja sam prva generacija iz koje nisu potekli pioniri i pionirke, srećna ili nesrećna okolnost?).

… Idu čete Partizana, slavu Tita pronose….

img_1709

Na izložbi se mogu pogledati pokloni koje je Tito dobijao za svoje rođendane. Ti pokloni najbolje svedoče o kolektivnom ludilu narodnih masa za Maršalom.  Prosto je za neverovati sa koliko su strpljenja, posvećosti i napora ručno pravljeni pojedini pokloni. Da ne pominjem portrete (raznih dimenzija i materijala).

img_1738

TITO:  „Nas danas napadaju što smo primili ovu američku pšenicu. A ja tvrdim da je ona bolja od one sovjetske koju uopše nismo dobili.“
Jedna prostorija muzeja bila je mala za sve štafete koje su sačuvane, a koje su iz svih delova SFRJ stizale svakog 25. maja… Titov rođendan. I muzej 25. maj je poklon Beograđana drugu Titu za (72?) rođendan!

s2500622

TITO: „Mi danas imamo ono što mnogi nemaju. Mnogi imaju ono što mi nemamo. Ali to nije važno!“

img_1815

Poetry: SAVE AS

Објављено у pisanije на март 17, 2009 од karver07

REC-PLAY

Eramos sonido

Al lado del hecho de que tú eras la lluvia

Eras el sonido de la lluvia

Qué tipo de lluvia? Cómo ésta ?

Me preguntaste mientars llovía

Sí, como ésta

Respondí

Sorprendente y corta

Entonces sacamos el móvil

y grabamos el sonido

Ella lo borró

Y yo cambié el teléfono

COPY-PASTE

Teníamos una habitación

y dos camas

Cada noche

cambiabamos las camas

Cada segunda noche

yo hacía las dos

Ella lo hacía también

Lo hacíamos alternativamente

Una a otra

Dos camas a la distancia

de dos metros

Eso no son metros

Dijo

Son kilómetros

Añadió

Da igual

Dije

Al pasar una al lado de otra

Da igual

Callé

DELETE

Con el dedo en el clítoris del ratón

bajas el puntero

por el menu

te miro cerrar tiernamente

cada fichero

opción por opción

Close your eyes darling“

me dices

leyendo la pregunta:

Are you sure you delete this files?“

Con los ojos cerrados

salgo afuera

donde

Raindrops Keep Falling

On My Head…

na španski prevela: Jelena Bašić

Ja bih, ti bih, mi bih

Објављено у pisanije на децембар 17, 2008 од karver07

ja bih FUCK da otresem prašinu
da se kližem na stomaku niz maline pa naniže
razbilo se ono crveno jaje jebiga
ko će da nam čuva kuću
lepo sam ti rekla da ga skloniš
idem ja da vrištim a ti kako hoćeš
svejedno je gde ću u rernu ću ako treba
(ali nisam ja sylvia. DELETE DELETE. idemo nanovo:
gle grlice na balkonu, i ovde i onde, svud nas prate baš njih dve)

durim se zapeta vičem zapeta plačem zapeta žalim se

aleluja! aleluja! neću mladoženju.

Rizik je vrijedan onoga što se možda nalazi lijevo, desno ili ravno.
Ako ne probam, nikad neću znati; ako ne znam, izjest će me znatiželja.
Curiosity killed the cat, ali još uvijek sam živa.
Uzimam put koji znam, i ne znam.
Osjećaj znatiželje je prejak da bih se borila protiv istog.

to se čeka.
to se panično čeka. da vrisne. da pukne.
da počne da se grči. bremenita gospođa.
nedostajeće mi čipka njenog disanja.

Obavljam perverzije
u četiri verzije.
I pišem mami pesmu u pižami
draga mama
snovi se ne ispunjavaju šta da radim
život protiče iza ugla u kafani bez moje dozvole
toče ljubav i gostoprimstvo i alkoholne napitke

Igra cenzora

Објављено у pisanije на децембар 16, 2008 од karver07

Kada bi saznala da boluje od neizlečivosti
Moja devojka otišla bi u Egipat.
Fasciniraju je veliki nosevi.
Možda ne bi išla u Egipat
da je Kleopatrin nos bio kraći?
Pitam: kraći… za koliko?
Mogao je biti malčice kraći, zar ne?

Mene fascinira to njeno putovanje.
Iz više razloga, svakako.
Mogu je zamisliti kako na Sinajskom poluostrvu
ne navlači pižamu.
Dok spava.
Samo što na toj površini
od oko 1.001.450 kvadratnih kilometara
ne bi bilo mene

Bez sumnje, ona bi živela u dvorcu Karnak.
U Dolini kraljeva.
Uhodila bi pljačkaše grobnica.
Instalirala zakon protiv
dinastije tvrdokožaca
I jednu povlasticu
za sve vrste
preživara
mekušaca
I drugih beskičmenjaka.

Povlasticu balzamovanja.
Telo bi natopila rastvorima soli
(voli da previše soli)
Ona se razlikuje od mene
jer za mene
koža je najdublje što imam
So je u meni kao para, može da izađe zviždeći
(to je onda poezija)

Odsustvo volje je u povratku

Објављено у hypnos, pisanije, rien n'est nommable на децембар 1, 2008 од karver07

Prevoz broj jedan

Trebalo je sačekati da umor za pedalj zastane pred naletom iščekivanja. One iste, uvek za malo bezobrazne radoznalosti. Pokretač koji odlučno, gotovo bez ikakvog premišljanja, snažno odvrće bocu i prilično neštedljivo toči energiju. Iscuri uvek više nego što bi smelo. Ali, ona ima 24 godine, i sa rancem na leđima čeka svoj prvi prevoz ovog jutra. Stoji ispred Beogradskog dramskog pozorišta, posmatra kako novembarski pozorišni repertoar, na bilbordu ispred, zamenjuju decembarskim. Samo dve predstave su nove, plus tri gostovanja. U stvari, nije toliko hladno koliko je očekivala. Obukla je tanku majicu boje mesa, i džeper sa kratkim rukavima, iste boje, mesa. Sada joj je toplo, ali se ne odlučuje da raskopča svoj sivi mantil. Ona je sasvim obična devojka, iz provincije, koja ne voli da nosi mnogo stvari na sebi, čak i kada je jako hladno, recimo, ona nikada ne nosi grilonke ispod pantalona. Još nedovoljno pripremljena na podmuklo dejstvo beogradske košave, zato nosi šal i kapu, čak i kada je toplo.

Prevoz broj dva

Kako je samo bila drska ona rečenica koja joj je prošle noći, u kasne sate, upućena preko telefona. “Pokaži malo volje.” Ta drskost je provocira, iako bi, u to je potpuno sigurna, u svakom slučaju bila u ovom autobusu za Batajnicu. Ona drži reč, čak i onda kada je tu reč nepromišljeno rekla. Zbog toga je tužna. Ali, ovo danas nema veze sa nepromišljenim rečima, šta više nema ama baš nikakve veze sa rečima, ni datim, ni pogaženim. Nema veze ni sa tugom. Sve ovo danas ima jedino veze sa tremom, koju nesebično otkriva svojim prstima dok preleće preko najava za filmove u današnjoj “Politici”. Kao mlađa nije volela “Politiku”, bila joj je nezgrapna, a nije podnosila gužvanje listova, kao što nikada nije podnosila iškrabane školske sveske, gajila je prema ovim stvarima nepodnošljivost istog inteziteta. Neće to sebi da prizna, ali ipak, prilično je svesna da je trema uzrokovana neminovnošću susreta sa A., onom koja će joj sutradan, razvlačeći se po nenameštonom krevetu reći da gaji nepodnošljivost istog inteziteta prema rečima “upad” i “za dž”.

Prevoz broj tri

Na relaciji Batajnica-Novi Banovci, oseća pritisak friške blizine. Dok joj taksista objašnjava zašto je naselje koje je njena konačna destinacija ovog dana, pogrešno nazvano Kaplar, zadubljena je u presek urbane gradnje i ravnice koja ne trpi urbanost, kao što ni A. pluća ne trpe sasvim izvesnu tromost koju ravnica postavlja kao imperativ disanja. Na suprot tome, njena pluća ne daju se prevariti prizorima te načičkanosti i kiča, ona su u stanju sagledati svu širinu koje njeno oko ne uspeva. Njena pluća su severno orijentisana. I košava je ovde pritajenija. “Pokaži malo volje”, kaže A. Ona svoju volju nikada nije dovodila u pitanje kada su po sredi polasci, jedino odsustvo volje koje je njoj poznato je u povratku, kroz prevoz broj tri, dva i jedan…

Grokot tranzicije

Објављено у pisanije на новембар 15, 2008 од karver07

UPOTREBICU PRINCIP VASH, CHITAOCHE KOJI SI NA APARATIMA. NAORUZAJ SE GUMICAMA, VIBRATORIMA I KUGLICAMA. CHITAOCHE, PROZDERI SVOJ OKOT.

POSLE petnaestominutnog orgazma,

zadovoljicu se prosechnim pishanjem

savrshenog pijanstva.

Hajde da se igramo: na slovo na slovo!

roland (po rolandu)

mishel (oh, draga mishel)

zil. delez. gataj.

FUKO

(ako ne znash, ukucaj u google)

Ludilo

u raljama konachnosti

A, sha bi bilo kad bi bilo?

Imala bi oziljke po shakama,

koji se ne bi dali videti.

POSLE bi rekla da je gasila pozare.

„Ma digni ruku, digni obadve

digni rure od svega nemash
kartu ni do Prishtine.“

Hajde da naizmenichno igramo Pirandela i Brehta,

maniju da igramo melanholichno.

V: A zashto ga nisi pogodila u glavu?

D: Promashila sam.

V: A, je l’ bi volela da imash kitu?

D: Ne. Imam plutaj
ucu matericu.

Hajde da se jebemo

dok ne pocrvene ADSL uredjaji*

* Fragmenti iz MEMO mobilnog telefona. prim. AUTOR-KA

Između žene i bombe

Објављено у konfabuliranje, pisanije, rien n'est nommable на новембар 11, 2008 од karver07

(Žena bomba, tekst Ivana Sajko, režija Bojan Đorđev, BDP)

Naslov umetničkog dela ili čina

Kakvo mišljenje možemo imati o naslovu romana pre nego ga pročitamo? Pre nego odgledamo film, izložbu, performans ili predstavu? Sigurno vam se desilo da gledajući naslove u knjižari ili dvd klubu odaberete naslov (fraza: naslov, gde je naslov sinegdoha za roman ili film) koji vam se iz nekog, vašeg, poznatog ili nepoznatog, razloga učinio primamljivim. A šta se dešava sa naslovom kada film bude odgledan, knjiga pročitana, predstava dovedena do kraja? Da li zadržava isto značenje? Ili se niz asocijacija koje smo imali povodom samog naslova naglo prekinuo praveći tako mesta za konkretno značenje izvučeno iz sadržine. O naslovu, samom po sebi, više i ne pomišljamo, a ako kojim slučajem i pomislimo, to je jedino iz vizure sadržine dela. Tada naslov prestaje da bude enigma. On se utapa u značenje dela.
Postoji nekoliko tipova naslova sa kojima se susrećemo. Prvo, to su oni naslovi koji su to postali po glavnom protagonisti (manje protagonistkinji) ili protaginistima i ti naslovi mogu se nazvati besprostornim naslovima jer ostavljaju najmanje mesta za konstruisanje, to su naslovi koje manje više direktno upućuju na delo i naslovi koji će pokrenuti najmanje asocijacija pre pristupanju delu, to su na primer: Gilgameš, Don Žuan, Faust, Gospođa Bovari, Majstor i Margarita, Hari Poter. U tu grupu spadaju i svi naslovi koji sadrže vlastitu imenicu: Luline godine, Godina smrti Rikarda Reiša, Ivanovo detinjstvo, Talentovani gospodin Ripli, Ejmin pogled itd.
Drugo, postoje naslovi koji opisuju – predstavljaju neki reprezentativni ili karakterističan segment dela (to može biti karakterna osobina ili stanje kao u slučaju naslova Tvrdica ili Nevinost). Tu bi svrstali i naslove koji direktno i naivno, bez simbolike, opisuju delo: Seks i grad, Fine mrtve devojke, Mala trilogija smrti, Bura, Kad padne noć, Tunel itd. To su naslovi ograničenog prostora jer su oni otvoreniji od besprostornih naslova ali i dalje imaju svoj predmet na koji više ili manje upućuju. Naslovi ove grupe retko sadrže apstraktne pojmove, stoga se na njihov pomen može zamisliti prilično jasna slika.
Kao treće navodim naslove koji zauzimaju poziciju simbola, noseći njegove funkcije. To bi na primer bio naslov Kišovog Časa anatomije, jer je direktan link na Karavađu sliku Čas anatomije, sa druge strane ispusujući knjigu pisac drži svojevrstan čas o anatomiji književnog dela i to „nacionalnim“ piscima sa bogomdanim talentom, književnim pastuvima i lirskim kentaurima. To je naslov paralelnog prostora. Takav je i naslov „Norveška šuma“ romana japanskog pisca Haruki Murakamija. Norveška šuma je naziv jedne pesme od Bitlsa, ali i naziv šume u kojem je smešten sanatorijum, mesto na kojem se simbolično odigrava radnja romana.
Četvrtu grupu konstituišu naslovi koji proizvode najviše asocijacija. To su oni naslovi koji provociraju naš opažaj, maštu, telo. Ti naslovi su u nekim slučajevima proslavili delo koje imenuju pa ih upotrebljavamo kao termin za određeni fenomen na primer to su Diskretni šarm buržoazije, Nepodnošljiva lakoća života, Demon teorije, Kovači lažnog novca, Skandal tela u govoru itd. To su trans i hiperprostorni naslovi, trans jer imaju ogromno polje asocijacija pre upoznavananjavanja sa delom, a hiper, jer se kasnije izdižu nad delom i proizvode mnogo jezičkih nus-proizvoda. To su naslovi koji se neprekidno reprodukuju, oni koji su iskričavi, podložni isto tako neprekidnom korišćenju, upotrebi.
Ako nam se naslov pre samog pristupa jednom umetničkom delu ili činu činio specifičan po nečemo, trebali bi biti sigurni da spoznaja naslova dolazi iz prostora našeg jezičkog iskustva. Sa druge strane, kada se posle doživljaja vratimo naslovu, on sigurno gubi onu prazninu ili bledilo koje je pre toga imao, i dobija svoj predmet.
Pre nego što sam ušla u salu gde je „Žena bomba“ imala sam sledeće asocijacije na žena bomba:
Femme fatale, Lolita, Silvija, seks bomba (dok značenje seks-bomba podrazumeva da je žena objekat, neko ko pasivno trpi određenu situaciju, dotle je žena-bomba, naprotiv, subjekat i to u svom ekstremno aktivnom vidu). Nisam akcenat stavljala na reč „bomba“ već kao što se iz nabrojanih reči vidi na „žena“. Možda bi psihianalitičari imali nešto reći na ovakav moj nesvestan odabir akcentovanog mesta u naslovu „Žena bomba“. Dakle, ja sam u svojim asocijacijama imala zamisao da se radi o jednoj konkretnoj ženi, subjeku (sintagma je u singularu). Radilo se ovde o više žena. Radilo se o svim ženama. One nisu izmišljeni likovi sa svojim izmišljenim imenima.

zenabomba-76749-1-2

Nije da sam bežala od reči „bomba“, ona je u stvari zaslužna što su se moje asocijacije obrušile na tu žensku fatalnost, „bombastičnost“. Tako je reč „bomba“ odigrala sporednu ulogu u sintagmi „žena bomba“. „Bomba“ je kod mene bila u službi „žene“, pridev okačen o imenicu. Dok sam gledala/učestvovala u predstavi u meni se odigravao suprotan postupak, „žena“ je naime postala pridev imenici „bomba“. Asocijacije na naslov posle predstave bile su sledeće: terorizam, nasilje nad ženama, čin hrabrosti/ kukavičluka, otpor, nemoć, strah, odbrojavanje…

Telo u službi terorizma

Smrt Belgijanke Murijel Deguke, koja se kao prva žena samoubica iz Evrope raznela u Iraku u napadu na američke trupe, upalio je alarm među antiterorističkim službama na starom kontinentu…

Naslov predstave „Žena bomba“ ne spada ni u jedno od ove četiri grupe naslova, jer obe reči u sintagmi mogu poneti i poziciju prideva i poziciju imenice – subjekta i objekta. Tu se otvara glavna dilema „Žene bombe“. Da li je žena u trupi terorista objekat – žrtva, ili ona koja stvara žrtve – subjekat? Koje su mere represije koje su dovele ženu u poziciju tempirane bombe? Žene koje je društvo odbacilo zbog nekog „greha“, kršenja moralnih, etičkih i verskih načela (na pr. preljuba) stupaju u terorističke organizacije kako bi osvetlele obraz njihovim familijama. Tako njihova tragična greška hamartia proizilazi iz opiranja društvenim mehanizmima, a ono što sledi kao posledica te „greške“ (hamartema) jeste delanje koje proizvodi nove žrtve.
Pitanja koja postavlja ova predstava, i koja se postavljaju u samoj predstavi, čine kapi koje cure kroz tekst, zamislimo li tekst kao cediljku ili levak, kao spravu kroz koju se prečišćavaju „velike istine“ terorizma.
Ako bi zauzeli feministički ugao mogli bismo konstatovati nekoliko teza. Najpre, izvodi je osam žena. Svaka od njih deklamuje svoju varijantu teksta. Dalje, skretanje pažnje na činjenicu da se mnogo žena raznelo, ujedno razbijanje predrasude da su samo muškarci teroristi. Reč je o ženskim telima, ženama koje iz verskih, političkih ili ličnih razloga koriste svoje telo kao skladište za dinamit koji će biti glavna potka preispitavanje u poslednjijh 12 minuta i 23 sekundi pre pretiskanja okidača.

…Sredinom maja, jedna žena raznela je sebe eksplozivom ubivši još 18 i ranivši 140 drugih ljudi. Žrtve su bili civili, prisutni na verskoj svečanosti gde je bio i Ahmed Kadirov, predsednik Čečenije postavljen iz Kremlja. Ciljalo se u Kadirova, ali poginuli su nedužni a on je ostao nepovređen.

zena_bomba_v

Ako bismo krenuli od postmoderne teorije teksta uočili bismo da je tekst Ivane Sajko svojevrsna smeša isečaka iz medija (scene napada/ubistva Benazir Buto i Radživa Gandija integralni su delovi teksta) koji se kombinuju sa ličnim, emotivnim u formi monologa koji počinje pitanjem: „Šta biste vi uradili da znate da vam je ostalo 12 minuta i 36 sekundi života? Forma koja ne uobličava već gotovu sadržinu već omogućava da se sadržine pronađe (Bahtin). Nema nikakve sumnje da je to jedan postmoderni tekst, kao što nema sumnje da je celokupno izvođenje postdramsko.

U prepadu na Dubrovku u Moskvi (oktobra 2002), jedna od žena među teroristima bila je opasana eksplozivom. Međutim, ubijena je ne uspevši da aktivira detonator.

Postdramski postupak pravdaju radikalno rušenje zida između glumica i publike, i rekonfiguracija scenskog prostora – scenografija. Glumice sede na mestima predviđenim za publiku, jer su teroristi uvek među publikom, nema jasne razlike između učesnika i posmatrača. One se direktno obraćaju publici: Misliš da si drugačija od nas? Telo glumica takođe je iskorišćeno u skladu sa postdramskim tehnikama glume. One izgovaraju tekst u isto vreme, maksimalno uigranim vokalnim sposobnostima stvaraju efekat odzvanjanja. A ono što najviše „odzvanja“ jeste njihova bitka na borbenoj liniji između identiteta žene sa jedne i identiteta bombe sa druge strane…